i što dalje?
Dakle,ovih dana ostajem bez posla....ništa novog s obzirom na stanje u cijeloj državi.Kad sam upisala medicinsku školu i pretrpjela sve one gluposti,stažiranje,polaganje državnog i sve to nisam si mislila da če biti takoo.Ma znam ja da se život ne može planirati,život je nešto što se događa ili odvija dok mi planiramo.Kao što sam rekla,pre strašno je naći posao u mojoj struci,pa ako ima neki doktor ovdje slobodno se javi......ne tipa princ na bijelom konju,već zbog posla.....Mislim,očajna sam već,no tko nije?No nema nikakvih natječaja,baš nikakvih,ali...ja sam naivna osoba pa se tješim da je to zato jer još traju godišnji.Je baš.....toliko naivna ni ja ne mogu biti.
početak
Sve je zapravo počelo upisom u srednju školu,bila je iz obične radničke obitelji,a imala je odlične ocjena,roditelji su htjeli da postane netko,da napravi promjenu u svijetu,da pomaže,željeli su da postane medicinska sestra.Došao je i dan upisa,ušli su u zgradu i hladna gospođa joj je dala prijavnicu i gledala ju s podsmjehom.Popunila ju je,majka je cvala od sreče kad je kćer upisala u tu školu.Samo što nitko kćer nije pitao kako je njoj?Došao je i prvi dan nastave,svi su bili hladni,suzdržani,mjerkali jedni druge,počele su se stvarati klike.Ona je zbunjenom stajala po strani,nije nikome pripadala,bila je prokleto sama,što zbog ostalih,što zbog predrasuda,što zbog mračne tajne koju već 14 godina nosi u sebi.Bogate cure ju nisu prihvačale jer je iz radničke obitelji,a ni njoj se nije slušalo vječito i in i out stvarima.Nije pripadala ni grupi koja je sama sebe nazivala lumeni.Hah zapravo štreberi koji su napamet naučili svaku točku i zarez,a nisu znali logički zaključivati.Pred kraj je odlučila dići ruke od toga svega,nije se snalazila,samo se htjela maknuti od svega.Pala je prvu godinu.Ovdje počinje prava priča,ona koju zna mali broj ljudi i koja nikad nije trebala biti proživljena a kamoli ispričana.-Balava bezvrijedna stvari,ne vrijediš ni pišljivog boba,bolje da sam te se riješila kad sam saznala da sam trudna,samo sramotiš obitelj-sjevale su majčine crne oči,izletjela je u kuhinju,vratila se i s drvenom kuhačom ju je izudarala svuda kuda je stigla.Pomahnitala je.Kada je shvatila da je pretjerala ugurala ju je u auto i odvezla u Hitnu.Majka je doktoru rekla-Znate kakva su djeca,pala je.Doktor je zamolio majku da pričeka vani,gledao ju je blagim očima punim brige.-Nisi pala,je li tako? progovorio je nakon nakog vremena.Ona ga je samo gledala,suze su joj klizile niz izudarano lice.-Kaži mi što ti se dogodilo?.-Pala sam prvu godinu,jednostavno nisam htjela ići u tu školu.Dok je to tiho izgovarala došla je ljubazna medicinska sestra izvadila joj je krv i odvezla ju na rengen na slikanje.Kad se vratila Majka je pričala s Doktorom,bila je puno mirnija.
NAPOMENA- OVO JE SAMO PRIČA.(ipak se nadam da čete i dalje pratiti tijek događaja)
noć
Bila je hladna noć,sjevalo je i grmilo,sklupčala se ispod pokrivača i plakala.Još jedan dan je provela zatvorena u sobu,imala je 3 izlaska iz sobe,do kupaonice i za vrijeme jela.Zašto?Pa ima dovoljno godina da se otrgne od toga,da ode daleko i zaboravi.Ne.Bila je prokleta,vezana za ovu kuću,obitelj,crna ovca u obitelji.Čekala je,koga,zašto,do kad?Ko če to znati.Nije imala prijatelja,rijetka komunikacija s vanjskim svijetom dolazila je kada je bila u šetnji s psom u dvorištu.Njen pas,devetomjesečna bijela labradorica joj je bilo jedino veselje u životu.Sjela je za radni stol,nadala se da če njena priča doprijeti do nekoga,i je.Ne odmah,ali možda jednom,jednom kad netko pročita znati če što se događa i možda ju spasi.O ne,nije željela postati jedna od poznatih žena još poznatijih nogometaša,rukometaša ili nekog te klase.Znala je gdje joj je mjesto,znala je da če jednog dana biti nešto,samo kad odraste,kad postane punoljetna,kad završi školu koju su joj nametnuli.Ponekad je nada jedino što nas drži u životu.Pogledala se u ogledalo,promatrale su ju prodorne zelene oči,duga crna kosa je bila rasuta po ramenima,bila je skladno građena s lijepim grudima,malenim trbuščićem i skladnim nogama.Kao mala,kad je još uvijek bila mamina i tatina princeza pohađala je satove baleta,kasnije se rolala....do kobnog incidenta.Za koga kobnog? Z a nju samu.Sestra koju je imala bila je mnogo starije te se već udala,imala je svoje brige,svoju obitelj,nije imala vremena za problema svoje male sestrice.....
By the way-možda nikad neču napisati knjigu koja če biti objevljena i tvrdo ukoričena ali ču i dalje pisati.Nastavak slijedi
ako ima nade
Znam da većina zbog slike misli kako sam veliki fan sage,ali nisam,Moj osobni život je dovoljno velika saga sama po sebi samo su uloge malo izmjenjene,nema vampira ali ima hladnih,nema vukodlaka ali ima dobrih i dragih,a obitelj,e toga ima a bolje da nema.kad prevrtim film o svom životu došem do zaključka da ču navršiti 23 godine i da nisam postigla ništa.Završila sam školu,radim,kažu dobar posao,imam svoj vlastiti auto,ali fali ljubav.Nitko mi nikada nije rekao da sam mu posebna,da nemože zamisliti život bez mene.Istina je da nisam posebna ni po čemu,možda prodornim zelenim oćima?Nisam razmažena,niti depresivna kako če netko možda pomisliti,U daljnjem pisanju svojih blogova dati ću puni opis likova i njihovih karaktera,pa da svi vide s čime se nosim.Ničiji život nemože biti niti nije savršen,netreba biti zavidan,ali sam tako prokleto zavidna ljudima koji imaju izbor u životu.Jer većina nas mora zavoljeti ono što je za nas dobro.
zašto?
 Svi znamo da je ljubav lijepa ali tužna,nema cure koja se namože pronači u liku Belle,možda zato jer je tako svijet savršeno poremečen.Ne vjerujem da svatko od nas ima samo jednu ljudav,život je satkan od mnogo ljubavi,istina,od jedne nam uvijek zasjaje oči,srce brže zakuca,to je ta ljubav.Ona nas pokreče kroz svijet,i ja sam mislila da imam takvu ljubav,U mom slučaju možda je daljina presudna,iako ništa nije daleko kad se voli,ili je? Možda nisam dovoljno dobra za njega,ko zna,vrijeme če pokazati.Vrijeme....a ono nemilosrdno klizi kao pijesak kroz prste.Na kraju ostaje samo blijeda slika onoga što je nekad bilo.Ponekad u životu moramo naučiti voljeti ono što je dobro za nas.Nekoga ko če nas bezuvjetno voljeti,biti uz nas,slušati,prije svega biti prijatelj......To nije onaj zbog kojeg smo bile voljne proči kroz pakao boli.No nakon nekog vremena uviđamo da je ta osoba bila uz nas kroz sve teške periode kroz koje smo prolazili u životu,možda i zbog onog pravog.A tko odlučuje ko je pravi ili krivi....što je dobro ili zlo...to je na nama samima da procijenimo.No ko sam ja da znam to.....
|
